Tekstovi o Svetom Josipu

Sveti Josip, svetac okretnog duha i dubokog klanjanja Bogu

Počesto se u povijesti kršćanstva pod duhovnim životom podrazumijevala ona unutarnja aktivnost ljudskog duha koja se trudi oko rada na sebi u svom kreposnom usavršavanju odnosa s Bogom, dok ono što bi spadalo u neku izvanjsku angažiranu društvenost oko razvijanja socijalnih odnosa s drugima i bavljenja svakodnevnim praktičnim stvarima smatralo, štoviše, kao nešto drugorazredno. Mnogi će ovdje otkrivati utjecaj negdašnjeg platonizma u dualističkom shvaćanju čovjeka koji se smatrao strogo podijeljen na duhovno i tjelesno kao gotovo protivnim principima, tako da baviti se duhovnim značilo bi donekle zanemarivati ili marginalizirati ono tjelesno, svjetovno ili društveno, kao i obrnuto, ono svjetovno na neki način sugeriralo bi i ono anti-duhovno. Jesu li ove dvije sfere u čovjeku doista isključive ili možda postoji kakva mogućnost njihove uzajamnosti?

Počesto se u povijesti kršćanstva pod duhovnim životom podrazumijevala ona unutarnja aktivnost ljudskog duha koja se trudi oko rada na sebi u svom kreposnom usavršavanju odnosa s Bogom, dok ono što bi spadalo u neku izvanjsku angažiranu društvenost oko razvijanja socijalnih odnosa s drugima i bavljenja svakodnevnim praktičnim stvarima smatralo, štoviše, kao nešto drugorazredno. Mnogi će ovdje otkrivati utjecaj negdašnjeg platonizma u dualističkom shvaćanju čovjeka koji se smatrao strogo podijeljen na duhovno i tjelesno kao gotovo protivnim principima, tako da baviti se duhovnim značilo bi donekle zanemarivati ili marginalizirati ono tjelesno, svjetovno ili društveno, kao i obrnuto, ono svjetovno na neki način sugeriralo bi i ono anti-duhovno. Jesu li ove dvije sfere u čovjeku doista isključive ili možda postoji kakva mogućnost njihove uzajamnosti?Biblija, međutim, gleda čovjeka u njegovoj cjelini kao biće sinteza onoga unutarnjega i vanjskoga, tjelesnoga i duhovnoga, individualnoga i zajedničkoga, biološkoga u svojoj organskoj specifičnosti, ali i društvenog u sposobnosti izlaženja iz sebe i uspostave relacije s drugima, tvoreći tako ljudsku zajednicu kao bitan moment razvoja vlastitog bića kao cjelovite osobe. Čovjek je stoga s jedne strane zemljanin kao Adam ('adamah) (Post 4,25), bivajući izveden iz praha zemaljskog i postavljen u Edenski vrt da ga čuva i obrađuje, ali je i slika Božja (becelem 'êlōhîm), uvijek pozvan okretati se prema svome Stvoritelju i uzoru po kojem je načinjen (usp. Post 1,26-27). Stoga smo pozvani cjelovito služiti Bogu u ukupnosti svojega bića, njegujući svoje tijelo, duh, društvenost i svu ostalu aktivnost kojom izgrađujemo sebe i druge. Već smo prije naveli kako je sveti Josip u svom životu na najbolji mogući način ostvario ne samo sintezu svoje osobnosti u služenju Bogu, već i poduzetnom i okretnom služenju drugima, odnosno samoj Svetoj obitelji. Posve vjeran Bogu, naš se svetac nakon pomnog osluškivanja Božje Riječi koja mu je na specifičan način bila priopćena u snu, sve više pripravlja za događaj veličanstvenog i središnjeg događaja od postanka svijeta, utjelovljenja samoga Sina Božjega! I što sada, kako osigurati sve potrebno za ovakav uzvišeni trenutak u krajnje nepovoljnim okolnostima, od vanjske hladnoće i neimaštine do smještaja koji nije jednostavno pronaći s obzirom na narod koji se u gradu Betlehemu pomalo sumnjičavo odnosi prema nečemu novome ili stranome. I tu se sveti Josip baca u akciju, dajući pritom sve od sebe, ali s pouzdanjem u Božju providnost. Naš svetac tako ne podliježe negativnim sumnjama kada započinje racionalno razmišljati o mogućim ishodima poduzetih planova i pokušaja – kako je već uobičajeno ljudski i misliti negativno kada je izvanjska stvarnost podosta nepovoljna – već „daje“ i Bogu prostor poduzimanja poteza. I tu se demonstrira njegova vjera koja u spoznaji vlastitih ljudskih granica i slabosti ne očajava, već se i u nejasnim osjećajima jednostavno pa i slijepo oslanja na Boga pa neka ispadne štogod! Ali nikad u takvoj predanosti ne ispadne štogod ili bilo što već upravo ono najbolje moguće, osobito glede uloge našega sveca koji se morao pobrinuti za smještaj samoga rođenja druge božanske osobe. Imao je već naš svetac veliko iskustvo oko preživljavanja i tegobnog snalaženja u okrutnoj prirodi ili u okružju teških ljudi. Kao drvodjelja i poljodjelac po potrebi, bio je već upućen u labirinte složenoga društvenoga života, tako da je svoje već postojeće iskustvo ugradio u službu Božju kako bi još savršenije vršio Njegovu volju. Jer u konačnici radi se o Kristovom utjelovljenju po kojemu nam je Bog htio postati blizak i konkretan, upravo tjelesan da nam priopći svoje božanstvo u što nas želi same uzdignuti i tako posvetiti, također osjetilno prisutan da ga ljudi mogu doticati, gledati, blagovati i razgovarati s njim, a opet uzdignut prema nečemu višemu i dostojanstvenijemu. I dogodio se taj zapanjujući trenutak kojemu su samo Marija i Josip i još nekolicina sretnika bili svjedoci. Kako nam prenosi evanđelist Luka, anđeo Gospodnji pristupi pastirima koji su u tom kraju pasli svoje stado, obrativši im se riječima: „Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin. I evo vam znaka. Naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.“ I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: „Slava Bogu na visinama, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ Čim anđeli otiđoše od njih na nebo, pastiri stanu poticati jedne druge: „Hajdemo, dakle, do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin.“ I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama“ (Lk 2,10-16). I što se sada zapravo događa? Isus kao novorođeno dijete, Marija i Josip nalaze se u središtu svega što postoji, jer i sami kozmički znak zvijezde kao da fokusira cijeli svemir na ovo što se sada zbiva, tako i cijelo čovječanstvo koje je u prošlosti uzdisalo za autentičnim oslobođenjem i samim Bogom, kao i budući naraštaji koji će bogotragatelji tek postati, klanjaju se u liku triju mudraca koji su došli iz raznih krajeva. Kakva li je samo silna radost obuzela Josipa i Mariju koja je zasigurno drhtavom ljubavlju držala maloga Isusa u naručju čudeći se ljepoti događaja koji je otkrivao divotnu prisutnost božanskoga. I ako se još čuo anđeoski pjev „Slava Bogu na visinama, a na zemlji mir ljudima dobre volje“, tada je na neki način i sam raj zakoračio u ovaj svijet dočaravajući novi sklad na koji je čovjek pozvan, između neba i zemlje, onog tjelesnog i duhovnog u sebi, ljudskog i božanskog. Stoga se i sam sveti Josip vjerojatno duboko poklonio Sinu Božjemu razmatrajući zajedno s Marijom  u svome srcu ove jedinstvene događaje našega spasenja. Tako su Josip i Marija na najbolji mogući način sjedinili ono kontemplativno i aktivno u jedinstveni vid služenja Bogu.  

 

dr. sc. Davor Šimunec

 

 

Čitaj dalje

Župni listić 4. uskrsna nedjelja 21.4.2024.

Slavonci, Dalmatinci i Posavci pri svetom Josipu

“Hvaljen Isus i Marija” Radio Sljemena i Maranatha pri svetom Josipu