Homilije

Osamnaesta srijeda Velike pobožnosti svetom Josipu, 15.5.2019. – homilija preč. Daria Paviše

Homilija preč. Daria Paviše, tajnika Apostolske nuncijature u Tajlandu na osamnaestu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 15. svibnja 2019. godine.

 

Homilija preč. Daria Paviše, tajnika Apostolske nuncijature u Tajlandu na osamnaestu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 15. svibnja 2019. godine:

 

 

Dragi Kristovi prijatelji,

Evo mogu reći da mi je nekako čast biti ovdje i po prvi puta slaviti svetu misu u ovom Svetištu, jer još kao mladić sam ovdje dolazio jer sam bio u Križarima i često razgovarao sa prečasnim Marijanom Radanovićem i nekako u njemu gledao autoritet za mene mladog čovjeka. Danas, evo, stojim pred vama i od mene se očekuje da vam kažem nešto pametno, ali ja neću nastojati kazati nešto pametno, nego jednostavno od srca posvjedočiti moj svakodnevni susret, odnosno nastojanje da susretnem svakodnevno Isusa Krista u ljudima koji se nalaze na mojem životnom putu.

Čitali smo Evanđelje i riječi koje nam odzvanjaju su glagoli. Koji su to glagoli? Vjerovati, zatim, čuva, suditi, svijetliti. Što možemo iz ovih glagola zaključiti? Ponajprije trebamo vjerovati, ali da bismo vjerovali trebamo vidjeti, a da bismo mogli vidjeti treba doći svijetlo, koje nam osvijetli nešto, ali kad vidimo dolazi ljudski element koji nas izaziva da odmah prosuđujemo jedni druge. I tako bismo se mogli vrtjeti u krug.

No, kada počnemo gledati božanskim očima, onda dolazi ljubav, onda vidimo što stoji iza nekog čina, neke riječi, što stoji iza života jednog čovjeka. Jer gledati živote nas ljudi površno, može biti jako opasno. To bi smo mogli naučiti od Isusa Krista, znači od samog Njegovog prvog javnog djelovanja, ako možemo reći, kao dječaka u Hramu, koji je sjedio i govorio između onih koji su bili pametniji od njega, znači od starješina, ali svi su mu se divili jer je govorio srcem.

Evo, ja službujem u zemlji koja nije katolička, zemlja koja je daleko, u Tajlandu, zatim Myanmaru, Kambodži i Laosu. I, ovako malo jesam jači pa kad dođem nemoguće je da me se ne zamijeti i sigurno kada me se zamijeti jedini europejac, kada dođem u neku crkvu, nekako ljudi ustuknu, nekako se povuku, kao da imaju jedan strah ili možemo reći poštovanje prema čovjeku koji je različit od njih. Ali kasnije kada krenemo u razgovor počinje se rađati to zajedništvo, prijateljstvo, jer imamo nešto zajedničko. A što je to zajedničko? Zajedničko jest Isus Krist i vjera koja nas spaja!

Ono što sam naučio kada sam otišao iz Hrvatske prije tri godine kada sam otišao na službu, naučio sam jednu karakteristiku, a to je biti zahvalan i zadovoljan. Ne znam jeste li vi danas kada ste dolazili ovdje u crkvu došli s jednim zadovoljstvom, ili ste možda došli s jednom težinom, razmišljanjem kako je hladno, tražili smo kišu, sada je imamo i previše, došle su već i poplave. Ili smo došli ovdje radosno da bi smo susreli Isusa Krista.

A zbog čega sam, zapravo, shvatio bit života, a to je biti zadovoljan, biti sretan? Zbog toga jer sam susreo mnoge ljude koji nemaju puno toga što mi imamo ovdje u Hrvatskoj. Što bi to bilo? To je prvo da nemaju uopće svoju vlastitu zemlju, budući da tamo ne postoji privatno vlasništvo. Znači, zemlja na kojoj oni grade kuću, jest državna zemlja, a kuća jest njihova. I onog trenutka kad gradska vlast, ili državna vlast želi nešto graditi, ili neku cestu, ne pita je li moguće graditi, ne, oni isplate odštetu koju su oni odredili da bi bila povoljna i grade tu cestu, a ljudi se moraju iseliti.

Tada sam shvatio da mi ovdje u Hrvatskoj imamo zemlje napretek, a zapravo kukamo da je nema tko više obrađivati, da je nema više tko kositi, da je to sada postao teret. Dok imamo na drugom kraju svijet ljude koji teže da imaju komadić zemlje, a ne mogu je imati.

Što sam još zaključio? Posjećujući Myanmar, na sjevernom dijelu, jednu biskupiju koja se nalazi na granici s Indijom, morao sam putovati 180 kilometara, znadete koliko? Osam sati, osam sati 180 kilometara! Nakon tih brda i dolina koje sam prošao došao sam do kuća koje su bile bez struje, bez vode, a djeca su se kupala u nekakvim plastičnim kao posudama, ja se kao dijete ne sjećam da smo mi tako živjeli. Možda ima netko malo stariji koji je živio u kući bez vode, bez struje. Tada sam shvatio koliko smo mi ovdje zadovoljni, a kukamo zapravo da nemamo dovoljno. Ne govorim sada o siromašnima koji stvarno nemaju.

Priča mi jedan prijatelj iz Bangladeša koji je tamo na službi, jedna njegova prijateljica studirala je u Rimu i kada se vratila iz Rima počela je raditi, znači to je intelektualka ima dobar posao i došao je on k njoj na večeru. U trenutku kada je trebalo posluživati, gospođa otvori vrata i iz  jedne male sobice izađe djevojčica od 8 godina i ona njoj kaže da sada ih počinje posluživati. Taj prijatelj sav u čudu je pita: "Pa odakle ta djevojčica ovdje u kući?" "Aaa to je djevojčica koju sam ja uzela s ulice." "Pa kako s ulice?" "Pa tako da joj spasim život i ona sada radi kod mene kao sluškinja." Osam godina! I on postavlja pitanje: "Pa studirala si u Rimu, vidjela si svijeta, pa ako si joj htjela pomoći zašto nisi onda uzela, platila neki dom za nezbrinutu djecu i omogućila školovanje?" Vidite li tu težinu na koji način se teško mijenja mentalitet jednog društva. Znači osoba koja je studirala u Rimu, koja je vidjela na koji način je doseg jedne civilizacije, vraća se u tu zemlju i ponovno nastavlja kao i svi koji su oko njih. Zapravo imamo nove robove koji su od malih nogu, jednostavno nemaju slobodu ni izbor ni jednake mogućnosti kao mi.

Tada sam postao svjestan koliko mi imamo, imamo mogućnost školovanja, imamo mogućnost odlaska na fakultet, ali zapravo toga nismo ni svjesni da je to dar. To je dar kojega smo primili! To nije naše pravo!

Čuli smo za napade koji su se dogodili u Šri Lanci, pazite u jutro, dolazimo na svetu misu, svi radosni i odjedanput, za nekoliko trenutaka komadići nogu, tijela rasutih po crkvi, krv, jauk, strah. I što možemo zaključiti iz ovoga svega? Da nismo primili ovaj komadić zemlje, ovaj komadić neba, ovdje pod okriljem svetog Josipa i da upravo ovdje smo mogli slušati današnje Evanđelje koje govori o svjetlosti svijeta, koje govori o Ocu koji se objavljuje preko Sina, ali smo ga mogli slušati u miru, bez straha da će nam se nešto dogoditi. A ovog trenutka, tijekom svete mise, u svijetu će biti ubijeno desetak katolika samo zbog toga jer su katolici, jer prisustvuju svetoj misi, jer ispovijedaju svoju vjeru. Znači, svakih šest minuta se ubije jedan katolik. Ne u ratu! Ne u ratu, to moramo razlikovati. Nego, jednostavno zbog toga što ispovijeda svoju vjeru. Koliko bi nas ostalo ovdje u crkvi da sada moramo dati svoj život za Krista? Možda bi se netko našao? Ne znam. Možda bih ja prvi izašao van? Nadamo se da nećemo morati dati takvo svjedočanstvo za Isusa Krista. Ali to svakodnevno svjedočanstvo koje dajemo ispovijedajući svoju vjeru, ali ta riječ koju ćemo izgovarati ovdje prilikom svete mise, prilikom Pretvorbe, riječ koju ćemo izgovarati u molitvi vjernika, postaje Živa Riječ tek tada kada se pretače u djela, djela koja se odnose na drugoga.

E sada možemo kazati, da, naše djelo jest posao koji mi radimo. Ali, vidimo koliko se i tu preokrenuo smisao posla. Sjetimo se starih zanata i starih zanimanja. Znači, u nekome selu, u nekome gradu, tako i ovdje u Karlovcu, bilo je starih zanatlija. Oni nisu samo radili da bi sebi osigurali kruh i egzistenciju, nego su zapravo gledali koji dio, koji segment, društva nije pokriven i nastojali raditi za dobro tog društva. Znači, ako je netko bio krojač, on je zapravo pomogao da ljudi budu lijepo obučeni, da imaju lijepu odjeću. Ako je netko u selu bio kovač, znači, on je omogućio da se potkuje konj, radio je za dobrobit društva. Dok danas gledamo posao kao da smo mi oni koji imamo pravo raditi i koji zapravo  uzdržavamo od tog rada. Ali ne vidimo segment toga rada koji bi trebao biti na dobrobit društvu! Znači, mi smo preko tog rada, zapravo, najsličniji Bogu Stvaratelju.

A ovdje, više nego i u jednoj župi u Hrvatskoj, ovdje u Svetištu svetog Josipa mislim da nam je upravo to primjer, jer sveti Josip je bio radnik, bio drvodjelja, koji je stvarao i pridonosio za zajednicu u kojoj je živio, u tišini svoje radionice gdje je odgajao i svojega posinka, Isusa Krista, Sina Božjega. Ali u našemu srcu trebamo pronaći upravo taj smisao, kada nam život postane služenje prema bratu bližnjemu, onda se jednostavno ti problemi i križevi koji dolaze, mijenjaju.

E, sada mi možete prigovoriti, da, on živi negdje daleko, pomalo već isključen iz prilika Hrvatske, u nekoj drugoj zemlji, možda je dobro situiran kao svećenik i ne treba razmišljati o puno toga. No, nemojte zaboraviti da i mi svećenici smo ponikli iz obitelji, da i mi svećenici imamo stare roditelje kojima je potrebna pomoć, da i nama svećenicima puno puta na vrata kucaju, pišu mail-ove kako konkretno pomoći. I možda imamo i konkretniju sliku nego mislite što se događa u našemu društvu.

Spomenut ću vam samo jedno moje iskustvo. Kada sam još bio student na Bogosloviji, tada sam s jednom profesoricom na Hrvatskom katoličkom radiju imao jednu emisiju u kojoj smo pozivali poduzetnike, ali uvjet je bio da poduzetnik plaća sve račune i ponajprije porez prema državi i plaću prema svojim radnicima. I tada je ta profesorica meni rekla neka ja imam uvod, 10 minuta o nekoj vrednoti, a ona će svaki tjedan pozvati jednog poduzetnika. Kada sam ja izračunao, to bi trebalo biti 52 poduzetnika koji su dobra, poštena, ja sam rekao, da to je nemoguće, je želim pristati na taj projekt, jer gdje ćemo naći 52 poduzetnika koji su pošteni i uredno sve podmiruju. Ne bi ste vjerovali, da smo mi nakon godinu dana, kroz svaki tjedan imali doista divne osobe za koje ne pišu mediji, ni njihova imena se nisu toliko eksponirala, da smo ostali začuđeni koliko dobrote u tom segmentu našega društva ima. Pronašli smo ljude i poduzetnike koji isplaćuju 5.000,00 kuna djetetu kada se rodi, jedni čak 10.000,00 kuna i to u jednom lancu trgovina. Ali za to se ne zna!

I kada ja dođem i sletim s avionom na Pleso i kada se vozim sa sestrom u autu, već počinjem slušati što sve negativno ima, kakva je situacija u Hrvatskoj. Ljudi, ma kako su živjeli naši djedovi i bake? Kako su živjeli? Kako ste zapravo živjeli vi, koji imate sijede kose, unazad nekoliko desetaka godina? Nije bilo svega što danas ima. Nije bilo perilice rublja, pa nije bilo niti veš mašine i nije se trebalo izdavati ni za ono sjajilo ni za sol koja treba ići unutra, jel' tako? Danas imamo svu tu pomoć, ali trebamo imati i više novaca da bi smo sve to pokrili. Ali, gdje je taj segment našega zadovoljstva s onime s čime sam počeo propovijed. Mi zapravo ne shvaćamo koliko smo sretni i koliko imamo, bez obzira što nas pritišću križevi! Ali, nije se ovdje dogodio napad u Šri Lanci i nije bilo krvi na Uskrs, nitko se nije trebao kupati u lavoru pored kuće! Nitko nije morao reći svojem djetetu da nema cipele, kao što u Myanmaru koji idu bosi u školu i po kiši. To nitko nije trebao reći. Nemojte misliti da vam držim propovijed.

Želim vam posvjedočiti ono što sam ja iskusio, radost života. Kad ja dođem na neku župu sa nuncijem u posjetu, da vidite osmijeh tih ljudi, radost tih ljudi! Oni svi trče sa cvijećem poljskim, kojeg su ubrali, spleli u neki lanac, pa nam stavljaju oko vrata. To cvijeće je puno više od svih časti od svih materijalnih dobara, jer tu vidite da je iskreno, što je njima Bog dao, oni daju nama. A na kraju Evanđelje nam kaže, što smo, zapravo cvijetak, travka na vjetru koja se njiše u jutro ocvate, popodne je već nema.

I kaže mi, bio sam sad u Podravini, morao sam srediti i grob, pa me pitaju: "Vi ste mladi, pa kako ste već grob platili?" Pa, kažem, moji roditelji su stari, pa da znaju gdje će me pokopati, da ne budem teret kasnije kad umrem. I ostali su tako začuđeni i kaže mi taj komunalni radnik: "Velečasni, jel' se smijem ja našaliti s Vama?" "Pa, smijete, recite!" Kaže on: "Što mislite koliko dugo rodbina pamti svojeg pokojnika?" Ja sam odgovorio pa ne znam, pamti ga, ako je bio dobar, pamti ga vjerojatno dugo. "Ne, ne, ne!" Kaže: "Ako umre pokojnik, u ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, pamte ga samo dva dana, znači, taj dan kada je umro, drugi dan kada je sprovod." A kaže: "Ako je umro, ako mu se posreći da umre u petak, subotu još u bolnici, e onda ga moraju pamtiti 3-4 dana zato jer treba dobiti tijelo, pa onda kad je pokop, jer nema možda u nedjelju sprovoda." Zašto vam to pričam? Pa, zato jer u tome ima puno istine. Kada sam se o tome razmišljao, zar nije tako? Što je zapravo taj ljudski život?

I, evo, završio bih s time, kada smo molili pobožnost svetome Josipu, što sveti Josip radi prikazan na kipu? Drži Isusa za ruku. Danas će nas, kod Pretvorbe, Isus primiti za ruku! Osjetimo tu ruku koju On stavlja na naše srce, osjetimo tu svjetlost o kojoj smo čitali u Evanđelju. Ali onda kada napustimo ovu crkvu, nemojmo se bojati mi primiti jedni druge za ruku. Kada dođemo svojim kućama, u duhu, onaj koji je potrebit, ponekad samo tapšanje po ramenu, je više od bilo kakvih riječi. Evo, ja vas ohrabrujem, da večeras kada izađemo iz ove crkve, izađemo s osmijehom, s radošću da smo svjesni da smo primili ovaj komadić zemlje, ovaj komadić neba od Boga i da je to Božji dar. Ali nemojmo zaboraviti da ima puno ljudi na ovome svijetu koji ovoga trenutak daju život za Isusa Krista,

Amen!

Čitaj dalje

Oblačeći nošnju obucimo i vjeru predaka

Cvjetnica na Dubovcu

Župni listić 6. korizmena nedjelja 24.3.2024.