Aktualnou Župi BDMS i Nacionalnom Svetištu Svetog Josipa

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.
Riječ Gospodnja.

Ovako može postupiti jedino žena i majka. Iako nije židovka, ova Kanaanka vjeruje da Isus može pomoći njezinom djetetu. Pošto je u to uvjerena ništa je ne može spriječiti da dođe do čovjeka koji će pomoći njezinoj kćeri. I došla je do Njega i privukla mu pozornost. No, on ju na neki način „ponižava“. Istina ovaj „psićima“ zvuči umiljato, ali ipak izgovara „ne priliči“. Mnogi bi se ovdje, povrijeđeni, povukli ili pak napali svom žestinom. No, Kanaanka koja majčinski voli i vjeruje da je Isus taj koji može pomoći njezinom djetetu prihvaća „provokaciju“ i okreće ju u svoju korist odnosno u zdravlje kćeri. To uspijeva svojom poniznošću. Njoj su dovoljne mrvice. Ne znam čemu bi se više divio, mudrosti, poniznosti ili ustrajnosti ove žene. Na neki je način „razoružala“ Isusa. U biti u središtu je vjera koja živi i nada se unatoč zaprekama. Takva vjera rađa plodovima!

Lijepe li poruke: dovoljne su nam mrvice s Gospodnjeg obilnog stola da bismo živjeli, a do njih možemo doći ustrajnošću i vjerom!