Četvrtu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 9. veljače, hodočastili su župljani Župe Sveta tri kralja iz karlovačkog naselja Banija, predvođeni svojim župnikom vlč. Antunom Kolićem. Svetu je misu predvodio fra Tomislav Glavnik, franjevac konventualac i gvardijan samostana Svetog Duha u Zagrebu, koncelebrirali su župnik Banije vlč. Antun Kolić i mons. Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta svetog Josipa.
Fra Glavnik osvrnuo se na pročitano evanđelje. U svojoj homiliji pojasnio je što znači vršiti volju Božju: „Da bi mogli vršiti volju Božju moramo biti slobodni i otvoreni. To znači odmaknuti se od života u grijehu i živjeti u istini. Danas mogu slobodno ovako reći – slavimo svetog Josipa koji je doista bio muž pravedni, muž čestiti. Živio je istinu. Radeći sa zaručnicima i bračnim parovima sve češće primjećujem da vi majke više odgajate sinove, a ne muževe, a vi očevi kao da se pokušavate izvući od odgoja i sve prepuštate ženama. Ovo nije bila kritika odgoju, nego samo naglasak na onomu što je danas sve jače vidljivije u odnosima muškaraca i žena. Ako odgajamo djecu, odgajamo sina da bude muškarac, a ženu da bude majka.“ kazao je u svoj homiliji fra Glavnik.
Inženjer, otac trojice sinova, jednostavan i redovit vjernik – sve su ovo karakteristike koje opisuju Vlatka Gmaza, koji je u srijedu svjedočio vjeru. „Bog je sa mnom bio od djetinjstva. Nije tu bilo senzacionalnih obraćenja. Bog me cijelo vrijeme svojom ljubavlju vezao uz sebe. Uvijek mi je davao slobodu. Nikada nisam imao svećenički poziv. Oduvijek sam htio biti muž i otac.“
Tijekom života redovitost je obilježila život Vlatka Gmaza, tako je rekao, sve je bilo jednostavno, njemu je prirodno i sasvim uobičajeno biti blizak Bogu i moliti.
„U braku nismo uspjeli dobiti djecu. Prihvatili smo to, nismo radili neka medicinska čuda kako bi uspjeli začeti. Jednostavno smo prihvatili onako kakvo je. Imali smo, žena i ja, osviješteno kako je sve što imamo od Boga, bili smo i jesmo zahvalni.“
Iako supružnici Gmaz nisu uspjeli začeti dijete, Bog ih je ipak povjerio roditeljsku zadaću.
„Jedan dan smo primili poziv kako jedan dječak sa srčanom manom leži u bolnici i nitko ne može doći po njega. Nema roditelje, bio je u domu časnih sestara. Supruga i ja smo djelovali odmah, smatrali smo to pozivom od Boga. Htjeli smo udomiti jednogodišnjeg dječaka, ubrzo smo saznali kako on ima još dva brata, pa smo odlučili kako će svu trojicu udomiti, kasnije i posvojiti. Htjeli smo im podariti dom, obitelj i roditelje. Sada su to dječaci do 13, 12 i 10 godina, a sve se to događalo prije devet godina.“
Sveti Josip je najbolji uzor muškarcima, muževima i očevima, zaključio je Vlatko Gmaz. „Sveti Josip je ljepota, on je jedna nježnost i samozatajnost. Primjer je on dobrog života koji nam je svima potreban. Uzor mi je sveti Josip. Volio bih ovo podijeliti – otac mi je bio alkoholičar, onako dobar čovjek, ali imao je problema s pićem. Jednom kada sam molio vodio sam oca zavezanog u lancima, shvatio sam tada koliko je vezan lancima za alkohol. Bog mi je tada u molitvi dao veliko oproštenje, odnosno snagu da oprostim svojem ocu za sve loše što je napravio. Sada ga se sjećam samo po dobrome.“
Sveta misa ipak nije završila svjedočanstvom kao što je to običaj. Na samom je kraju fra Tomislav Glavnik ispričao o velikom projektu kojega vodi – o izgradnji hrvatske kapelice u Svetoj zemlji.
„Kapelica bi se trebala početi graditi kroz dva tjedna. Vlada Republike Hrvatske je omogućila financiranje i gradnju konstrukcije, a unutarnji dio kapele svojim darovima omogućuju brojni vjernici. Želimo da ta kapelica bude jedna lijepa razglednica Hrvata. Uz glavnu kapelu bit će izgrađeno još pet manjih kapela, koje će djelovati kao hodočasnička odredišta. U Svetu zemlju godišnje dođe oko četiri milijuna hodočasnika. Namjere je da kapelica bude dar svih nas.“
