Aktualnou Župi BDMS i Nacionalnom Svetištu Svetog Josipa

141114-Tavelic-219

Dana, 14. studenog 2014. slavimo Nikolu Tavelića, Šibenčanina, prvog hrvatskog kanoniziranog svetca, koji je put nebeskog Jeruzalema krenuo iz ni više ni manje, ovozemaljskog Jeruzalema. Upravo poput svog najvećeg Prijatelja. Najprimjereniji način slavljenja svetaca svakako je sveta misa, a budući da je sv. Nikola Tavelić bio misionar, i hodočašće u njegov rodni grad i nacionalno svetište njemu posvećeno svakako je u skladu s time, a kada se još dogodi da mješoviti zbor Nacionalnog svetišta svetog Josipa iz Karlovca ima čast animirati svojim pjevanjem jednu svečarsku misu, a rektor Svetišta predslaviti misno slavlje i puku propovijedati, eto prilike za sadržajno putovanje djelića putujuće Crkve od svetca do svetca, od svetišta do svetišta, od župe do župe, od mjesta do mjesta, putovima hrvatske prošlosti, povijesti Crkve u Hrvata, tradicije, naše kulturne baštine u razgledu i ponovnoj zadivljenosti ljepotom svakog djelića domovinske grude.

Iv 10,28 Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.

Iv 15, 15 Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.

Iv 15, 13 Veće ljubavi nema od ove: da tko život položi za svoje prijatelje.

Sv. Augustin: Naš život je sada nada, a poslije će biti vječnost.

141114-Tavelic-46

U ovo novije doba zna se reći kako su danas prijatelji preuzeli funkciju obitelji. Možemo se složiti ili ne s takvom konstatacijom, ali svjedoci smo kako brojne obitelji današnjeg vremena umnogome prolaze kroz krizne trenutke obilježene odrođenošću, oslabljenošću krvnih spona, poljuljanog povjerenja, nedovoljnog međusobnog uvažavanja i manjka skrbi jednih za druge, uz naravno, dužno poštovanje časnih izuzetaka kod kojih to nipošto nije slučaj. No što iz te tvrdnje još možemo nazrijeti? Upravo to da u naravi čovjeka postoji istinska potreba za drugim čovjekom, za zbližavanjem, upoznavanjem, oblikovanjem nekog oblika zajedništva, za združivanjem, povezivanjem. Tko može biti pravim prijateljem? Ili, koje bi osobine trebalo imati za prijateljevanje? Čovjek treba vjerovati – u drugog čovjeka ali i u sebe, polagati nadu – u uspostavljanje i razvijanje kvalitetnih međuljudskih odnosa, ali i moći i odvažiti se voljeti. Ako i ne ispunjavamo ova prva dva „uvjeta“ za biti valjan prijatelj, izvući će nas ova treća karakteristika ukoliko  je naravno imamo – upustiti se voljeti, ta nismo li odavno naučili kako je ljubav najveća i sve pokriva?

Čudesno je biti Kristovim prijateljem. A jesu li mu proslavljeni svetci intimniji prijatelji nego što smo mi koji putujemo kobeljajući se u zamkama i boreći sa zavrzlamama ovoga svijeta, koji se trudimo ostati postojani, svi mi koji k tom najvišem stupnju prijateljstva u toj umu neuhvatljivoj vječnosti u izmaglici, težimo? Ako i jesu, mislim da naše manjkavost našeg prijateljstva pokriva i nadopunjuje sebedarna, prijateljska Isusova ljubav.     

Dana, 14. studenog 2014. slavimo Nikolu Tavelića, Šibenčanina, prvog hrvatskog kanoniziranog svetca, koji je put nebeskog Jeruzalema krenuo iz ni više ni manje, ovozemaljskog Jeruzalema. Upravo poput svog najvećeg Prijatelja. Odgovor o zanimljivosti vezanoj uz njegovo prezime nalazim na internet stranicama šibenskog Svetišta.

Najprimjereniji način slavljenja svetaca svakako je sveta misa, a budući da je sv. Nikola Tavelić bio misionar, i hodočašće u njegov rodni grad i nacionalno svetište njemu posvećeno svakako je u skladu s time, a kada se još dogodi da mješoviti zbor Nacionalnog svetišta svetog Josipa iz Karlovca ima čast animirati svojim pjevanjem jednu svečarsku misu, a rektor Svetišta predslaviti misno slavlje i puku propovijedati, eto prilike za sadržajno putovanje djelića putujuće Crkve od svetca do svetca, od svetišta do svetišta, od župe do župe, od mjesta do mjesta, putovima hrvatske prošlosti, povijesti Crkve u Hrvata, tradicije, naše kulturne baštine u razgledu i ponovnoj zadivljenosti ljepotom svakog djelića domovinske grude.

141114-Tavelic-319

„O mili, blagi, strpljivi i ponizni sveti Josipe uzmi nas sve za svoju djecu i budi nam dobar i vjeran otac...“ razlijegala se molitva Josipove krunice Samoborčekovim autobusom, nakon pozdravnih riječi aktualnog župnika karlovačke župe Blažene Djevice Marije Snježne, ujedno i rektora Nacionalnog svetišta svetog Josipa iz Karlovca mons. Antuna Sente, ml. koji je uz svaku deseticu krunice dao prigodno meditativno razmatranje otajstava približivši nam lik i djelo sv. Nikole Tavelića, mučenika  i svetca, misionara, svjedoka vjere, borca za Istinu, Isusovog prijatelja, kao i lik i osobnost svetoga Josipa, „djevičanskog Oca Isusa Krista“.

Josipovih riječi nema zapisanih u Evanđelju, no snažno je progovarao svojom šutnjom i djelima, izdržljivošću svojih pleća na kojima je s Božjom pomoću iznio osobne terete duše, terete nepravde, progonstva i skrbi za Obitelj, svojim rukama kojima je radio, privređivao  za svoje najmilije. Od kolikog je značaja njegova tiha prisutnost za naš Božić, Kristovo uskrsnuće, za naš život. Od kolikog je značaja njegova šutnja i prihvaćanje Božjeg nauma. Sjetite se trenutaka vlastitog života u kojima vam je bila dovoljna tek prisutnost prijatelja, trenutaka kada bi tišina postajala gotovo opipljiva, poput još jedne osobe koja je s vama. Velika je stvar imati prijatelja s kojim možeš osjećati punoću i radost tišine.

Premda ljudski govor zna biti i izvor nesporazuma, kako bismo inače komunicirali? Da su svi samo šutjeli i obavili ono što im je povjereno, od ovog zajedničkog studijskog hodočašća ne bi bilo ništa! Ali razgovaralo se, dogovaralo, a sve je iznjedrio prigodni susret rektora i čuvara poznatijih hrvatskih svetišta prilikom proslave 40. godišnjice posvete crkve i Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu koje je inicirao mons. Antun Sente 15. rujna ove godine. Susreti, povezivanje i osvješćivanje važnosti stvaranja dobrih odnosa i suradnje provlače se u svakom segmentu Senteove višegodišnje svećeničke službe kako s „kolegama po pozivu“ tako i sa vjernicima laicima. I poučen tom njegovom praksom, čovjek zaista stekne valjani dojam o tome što u naravi predstavlja pojam Katolička Crkva.

U dični grad Šibenik hodočasnici stižu i prije predviđenog vremena pa tako osim za obilazak Nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića u tišini kao i ispovijed, ostaje sasvim dovoljno vremena za šetnju osunčanom rivom, prijateljski razgovor uz kavu. Zbor naravno nema tu mogućnost predaha od putovanja, treba se svečano odjenuti, upjevati pod brižnim vodstvom č.s. Dominike Šašo.

141114-Tavelic-133

Uistinu je lijepo vidjeti potpuno ispunjenu crkvu na misi u 10:30 sati, a radni je dan. Misno slavlje je bilo slavlje u punom značenju te riječi, miris tamjana, ulazak svećenika u procesiji, sve popraćeno glazbom i pjesmom iz srca zbora karlovačkog Svetišta. Karlovački hodočasnici imaju i posebnu podršku u osobi svog gradonačelnika gospodina Damira Jelića. U propovijedi je mons. Antun Sente spretno povlačio paralele između prošlosti i današnjeg vremena, između tegoba i križeva koje je imao tražitelj i borac za Istinu sv. Nikola Tavelić i njegovi drugovi, s mukama koje ovih dana prolaze naši branitelji, nezaposleni, mladi i dao konkretan odgovor na pitanje gdje je istina: „Prava istina je upravo u osobi Isusa Krista koji zna riješiti probleme, dati utjehu, nahraniti gladne, ali isto tako koja zna prihvatiti križ i iznijeti ga do kraja Kalvarije. Dakle, onaj koji u Kristu spozna istinu života, biti će dionik cjelokupnog Isusovog života, i određenih životnih radosti ali i od vremena do vremena i nošenja križa.“    

Da, križ je sastavni dio života u Istini, a na njega često zaboravljamo. Ljudska narav sklonija je u mislima potražiti mjesto za sebe uz Krista pobjednika, bilo s Njegove desne ili lijeve strane, uz proslavljenog Krista, kao da je bez muke križnoga puta do tamo stigao. Nije li križ, uz Božju milost i ljubav, ključ koji otvara vrata istinskog života?

141114-Tavelic-251

Nakon ručka, u pratnji mons. Marinka Mlakića, generalnog vikara Šibenske biskupije, uslijedio je obilazak katedrale Svetog Jakova. Sva od kamena, forme obilježene različitim stilovima gradnje kroz povijesne epohe pravo je remek djelo što potvrđuje i njena uvrštenost u spomenike kulture nulte kategorije UNESCO-a. Njena je gradnja počela negdje u 14. stoljeću na temeljima stare crkve sv. Jakova. Naš domaćin mons. Mlakić s neskrivenim ponosom ističe kako je to prva hrvatska crkva budući da su sve druge iz ranijih razdoblja nastale na temeljima ili u zdanjima koji su podigli drugi narodi svojim bogovima te kasnije prenamijenjeni u čast našeg Isusa Krista. Grad Šibenik, Krešimirov grad, nastao je u 12. stoljeću, a prvi se puta spominje u jednoj ispravi, darovnici, kralja Petra Krešimira IV. Svi okolni gradovi kao što je Skradin, Zadar, Trogir kao i mnogi drugi dalmatinski gradovi su stariji, budući da potječu iz antičkih vremena, Šibenik je mlađi, ali Šibenik je hrvatski grad, osnovali su ga Hrvati. Njegovi građani su se svojski trudili kako bi postao biskupijsko središte, ne samo radi biskupa, već i zbog ekonomskih i političkih privilegija koje taj status podrazumijeva. Kroz povijest je grad odolijevao prodorima i nasrtajima Osmanlija, no nikada nije bio pokoren, ali stanovništvo je dostigla nedaća uzrokovana kugom, bolešću nakon čijeg je haranja preživjelo tek 2-3 tisuće stanovnika od prvotnih 12000 duša. Živopisno kazivanje mons. Mlakića kroz povijesne slike dovelo nas je i do aktualnih tema i otkrivanja stvarne pozadine medijskih izvještavanja o „gradnji biskupove grobnice“ (dok se zapravo radilo o postavljanju senzora za ispitivanje statike drevne šibenske katedrale, a to mjesto je tek nakon obavljenih ispitivanja predloženo od strane stručnjaka kao mjesto koje bi se moglo iskoristiti za biskupovo grobište). Ljudi lako nasjednu neprovjerenim, čak zlonamjernim informacijama pogotovo danas kada se u svemu traži medijska senzacija.

Možda bismo poput slijepca na putu češće trebali usrdno zaiskati: Isuse, daj da progledam… Da mi se otvore oči srca za vidjeti dobro oko sebe. A ima ga.

141114-Tavelic-232

Opraštamo se od Šibenika i našeg uvaženog domaćina i stručnog voditelja po Tavelićevom gradu te nakon kratke vožnje pristižemo do još jednog svetišta, ovaj puta biskupijskog marijanskog Svetišta Gospe od Vrpolja. Tu nas dočekuje vlč. Ante Omazić, povratnik u Lijepu Našu iz Njemačke gdje je odrastao i školovao se. Čuvar svetišta pokazao se kao dobar poznavatelj ovdašnjih prilika i nasljeđa, povijesti svetišta i lokalnih običaja premda je tu na službi nešto više od godinu dana. Kazuje nam kako crkva i Svetište postoji još od 1290. godine, dograđivano je nakon 1600. godine, što možemo prepoznati po crveno-bijeloj boji mramora koji je korišten za uređenje interijera, tumači i povijesnu pozadinu tog načina datiranja. S posebnom radošću govori o formiranju zbora mladih koji se koliko toliko redovito sastaje, procesiji u kolovozu o blagdanu Vele Gospe kada se iznosi Gospina slika, zavjetnim darovima kojima je ovdašnji puk kroz vjekove iskazivao zahvalnost Gospi za učinjena dobročinstva, ozdravljena, za uslišane molitve. U vrpoljačkom Gospinom svetištu mons. Sente najavljuje još jedan novi plan za budućnost, blisku nadam se, naime, nakon konstatacije kako je zapravo malo pjesama posvećeno u čast sv. Josipu, svakako bi situaciju popravio festival u Karlovcu s tom temom, i tako će biti ispravljena „nepravda“ prema svetcu zaštitniku Hrvatske na glazbenom polju.

141114-Tavelic-265

Nakon molitve i blagoslova, nastavljamo put u obližnje Ražine, sumrak je, zdanje pred kojim se zaustavljamo tek po križu na vrhu odaje kako se radi o sakralnom objektu, a nakon približavanja to potvrđuje svjetlost vitraja sa likom sv. Josipa i malenog Isusa. U prvi mah zaista se činilo kako se radi o nekoj obrambenoj građevini. Kao suprotnost svim crkvama danas viđenim, eto nas ovoj modernoj krasotici. Nježna i topla unutrašnjost u potpunom je kontrastu sa strogoćom i čvrstoćom koju odaje njen vanjski izgled. Arhitekt koji ju je projektirao i umjetnik čijim je radovima urešena morali su na neki način surađivati, morali su se poznavati, jer takvu usklađenost ideja vodilja u svom radu i sklad umjetničkih izričaja ne bi bilo lako postići bez suradnje, mislim si.

Mlada crkva, mlada župa, doznajemo o povijesti gradnje, godini posvećenja a i zanimljivost kako su svi župnici koji su ovdje službovali počevši od 1964. godine do danas, još živi. Oltar je također zanimljiv, mekani aluminij od kojeg je rađen ipak se nije dao obrađivati po volji umjetnika, ostao je svoj, a u njegovoj unutrašnjosti našlo se mjesta za kamenčiće iz svih župa iz koji su potekli današnji stanovnici i župljani Ražina.

I eto u jednom danu posebnim su vezama povezane tri biskupije, tri svetišta, 6 župa, dva samostana, 2 katedrale, a što je najvažnije – mnoga ljudska srca.

Inspirirani žarom sv. Nikole Tavelića, zahtjevnošću misionarskog načina života, nehotice ga uspoređujemo sa svećenicima današnjeg vremena. Ima ponešto razlike, ali i puno sličnosti. Naime, svećenik današnjih dana ne treba putovati daleko izvan granica naše Domovine. Svoje misionarsko poslanje može u potpunosti ostvarivati i doma, nema mu potrebe ići na kraj svijeta jer u ovom današnjem vremenu uistinu nije lako iznaći put „kako vratiti ljude izvorima i kako im pomoći da otkriju istinu, a istina je Bog“ kao što je to slikovito izrekao mons. Sente u Svetištu Gospe od Vrpolja.

Pročitajte homiliju mons. Antuna Sente, ml.