Homilija mons. Franje Ćuka, predsjednika upravnog vijeća Caritasa Sisačke biskupije, dekan Pokupsko-vukomeričkog dekanata i župnik župe Sveta Marija Magdalena, Donja Kupčina i župe Svetog Josipa, Šišljavić na petnaestu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 24. travnja 2019. godine:
Draga braćo i sestre,
Prije 35 godina bio sam tamo sjedio, ili sam bio sa župnikom ovdje u crkvi svake srijede, na pobožnosti svetom Josipu, znači prije 35 godina, vi stariji znate koji je to bio sistem, sustav koji je bio, u crkvi časne sestre, nekoliko starijih ljudi i to je bilo sve. Zatim, kad sam počeo već imati vjeronauk, imao sam jedno dijete na vjeronauku u petom razredu, jer je zabranio učitelj djeci ići na vjeronauk u crkvu. Kad sam to vidio i još neke stvari, rekao sam: "Bože, ovo je živa propast! Badava lijepa crkva svetog Josipa, zaštitnika naše Domovine, badava ona pobožnost na koju nitko ne dolazi, tako sam mislio. Djeca, vjeronauk, slabo ili nikako, dobro bilo je više u drugim razredima, to su bila nekako teška vremena. Bila su to teška vremena. Bio je to naš Emaus tada. S jedne strane osjetilo se u zraku neprijateljstvo prema Crkvi, s druge strane osjetio se ovdje taj mali žižak te šačice ljudi koja se okupljala srijedom, osim nedjeljom. Nedjeljom je bilo više ljudi na misi, ali srijedom, sjećam se jako dobro, na prste sam brojao jedne ruke prisutnih na molitvi svetom Josipu. I vidite kako je to zanimljivo, niti je bilo hodočasnika kao što ima danas, izgledalo je sve da će propasti, vjerujte! I onako mlad kad se sjetim toga, a kada vidim sada što se događa, onda velim: "Hvala Ti Bože da sam to doživio!" Da se moj svijet od tada totalno srušio, da je ta šačica ustrajnih pobožnika srijedom molila i dolazila u crkvu bez obzira na vremenske uvjete, na stanje vani u društvu, da su oni uporno, ustrajno molili, redovito. Tada to, vjerujte, nisam osobno razumio do kraja. Mislio sam, od toga ništa, kad ovi stari umru onda je gotovo sa svetim Josipom. A vidite što se događa, kako ide vrijeme, kako je to zrno koje je bilo posijano polako počelo nicati. Kako je to, rekli bi smo, počelo rasti i dalje raste. Kad se čovjek vrati sada natrag i vidi što se događa, to zvuči nevjerojatno. Vi stariji možda znate, ovi mlađi sigurno ne, kako je to izgledalo. To je , ne znam kako bih to usporedio. Siguran sam da je to zato jer je u ovoj crkvi, u ovom našem Svetištu, jedna grupa ljudi držala, rekli bi smo, držala svijetlo vjere uz tihog, predanog svetog Josipa moleći njegov zagovor. A onda i mnogi oni koji su slavili Euharistiju do današnjih dana, vrhunac kršćanskog slavlja. I tako su bili blagoslovljeni i zato je braćo i sestre, rekli bi smo, ovo događanje u našem Nacionalnom svetištu, to jest samo plod, rekao bih, te zajednice koja je od male zajednice počela sve više rasti, rasti, rasti, vjerna Kristu Gospodinu i vjerna, ustrajna u pobožnosti prema svetom Josipu. To je, rekli bi smo, formula za blagoslov i uspjeh, blagoslov i uspjeh! I zato ne trebamo, braćo i sestre, očekivati da će se u našem društvo nešto promijeniti ako se mi ne hranimo euharistijskim kruhom, ako tu ne prepoznajemo snagu za svoj život, i ako zaboravimo, ako napustimo ne daj Bože, poštovanje i pobožnost prema našim uzorima, a naš uzor na nacionalnoj razini je sveti Josip. Tako da te dvije sigurnosti, ta stvarnost, euharistijska stvarnost i pobožnosti naše, sačuvat će nas za budući vijek. Samo to, ništa drugo. Neće nas sačuvati napredak u materijalnom smislu koji svi govore bit će bolje, kad ovako, kad onako. Ne! To su sve samo priče. Ovo će nas sačuvati! To. I to je braćo i sestre, dakle, počelo ovdje pobožnostima srijedom koje su završile Euharistijom. Evo, kada sada vidim, prije mise pobožnost, a onda Euharistija. Tako je bilo i onda. Ali onda, rekao bih, u maloj zajednici, u malom stadu, danas je to nešto sasvim drugo! Zar nije to znak da je Bog blagoslovio to zajedništvo?! Da je ljudima davao nadu u teškim vremenima, ustrajnosti, ustrajnosti i strpljivosti, to su odlike svetog Josipa i povjerenje u Božju Riječ, poslanje. On je slušao Božje naputke, ni jednu riječ nije progovorio sam u Svetom Pismu, to ništa ne znači, on je bio velik, bio je pravedan, kaže Sveto Pismo. Zato je velik. U današnjoj, braćo i sestre, halabuci, u svemu i svačemu, od raznih glasova koje slušamo, od svih mogućih kombinacija što nam se nameću svaki dan, nađimo vremena za šutnju, za tišinu, za osobnu molitvu. Nađimo vremena za sebe, onda ćemo rasti u svetosti. Od toga nas hoće sav duh svijeta odvući da ne rastemo u svetosti, da budemo prosječni katolici. Ništa više od toga, nego da budemo praktički vjernici od kojih nitko nema koristi ni blagoslova. E to je zamka! Ne biti prosječan, nego težiti prema svetosti! Ne možeš sam, naravno, to je milost! I zato, rekao sam, ništa bez Euharistije, a ona je uvijek susret sa Uskrslim Kristom, sa snagom koja nam treba za naš svagdašnji život, a onda na drugom mjestu ništa bez zdrave pobožnosti prema našim uzorima, Majci Božjoj, svetom Josipu, svetima, našem kardinalu Alojziju Stepincu, ništa neće biti bez toga. Tako ćemo jačati svoj duh i tako ćemo ovom svijetu, danas, u kojem smo postavljeni mi, pronijeti Radost i Istinu koja treba ovome svijetu. Vidite braćo i sestre, neki kažu prije je bilo bolje, u ona vremena kad smo mi, pa onda prije 50, pa bilo je drukčije. Nas je Bog stavio sada, u XXI. stoljeću, u ovo vrijeme! To je naše vrijeme, to je naš trenutak! Tu smo mi poslani sada da svjedočimo, da nosimo Radosnu vijest, da budemo hrabri ljudi, hrabri kršćani! Treba nam milost i snaga Neba, nisu dosta naši napori, mi se moramo truditi, ali bez milosti koja dolazi u naša srca neće ići. Evo neka nas Uskrsli Gospodin ohrabri, neka nas prati u našim životnim putevima i štiti zagovor svetog Josipa,
Amen!
